Rss

Archives for : January2014

Lorde – Royals

Massimo Savić – Indija

Emilie Simon – Désert (Version Française)

CVEĆE RATOVA

Sreli smo se davno… dugo smo se poznavali, dugo upoznavali, samo posmatrali, potajno želeli… Krali smo trenutke za slučajne dodire, duge poglede, ‘prijateljske’ zagrljaje… bilo je zabranjeno, nekim nepisanim pravilom, prećutnim zakonom , bilo je nesvakidašnje… koliko dugo  smo se upoznavali, toliko dugo smo se suzdržavali…

I jesmo… okrenuli smo ledja svima kako bi se okrenuli jedno drugom… sklonili sve barijere… ustvari, pre bi se reklo – ignorisali…pustili da nas puknu želja i strast koju smo godinama potiskivali… a to je bila ljubav… upravo ona koja ti ne da da dišeš… bez stida i kompromisa, bez ustručavanja… a trpela je svašta… izdaje, prevare, laži, teške reči…. Ali bila je to ljubav, ona zbog koje drhtiš… Puna strasti, koliko u svađi i psovkama, toliko i u dodirima i poljupcima…

I umesto da nas udaljava, da stvara zidove, prepreke, maske…svaka nas je svađa još više zbližavala, donosila nova obećanja… verovali bi, popravljali mane, isticali vrline, osvanjavali u razgovorima… I svaki put se činilo da će ostati zauvek, da će obećanja napokon dočekati dan, osvanuti bez pogovora…

I delovali smo skladno, srećno, oči su nam sijale kad smo bili zajedno. Mesto za njega bilo je i mesto za mene, gde je bilo njega, morala sam biti i ja, gde je nekad išao sam , sada je dolazio u dvoje… Bili smo par…Kad hoću da kažem ‘ja’ , rekla bih ‘mi’… Kad sam tražila svoje, tražila sam naše…bio je on, bila sam ja, bili smo mi… nerazdvojni i neraskidivi…Možda isuviše česti, intenzivirani, preterani, dosadni… ali bili smo mi… Koračali zajedno kroz svoje snove koje smo sanjali, nalazili se u njima i budili se. I na javi hodali zajedno . Hodali, ne kroz svoje snove, ali kroz tuđe, one koji nisu uvek bili naše želje, ali savladavali smo prepreke… I što ih je više na putu bilo, mi smo bili jači, vezaniji, privrženiji…

I što više razmišljam o nama, sve sam sigurnija da su neki ljudi stvoreni da budu rame uz rame u ratovima, borbama, opstanku, smrti, a da je mir njihov najveći neprijatelj. Jer u ratu smo išli ruku pod ruku, u ratu smo nerazdvojni, u borbama neprikosnoveni, u smrti najbliskiji. A mir je za borbu… mir smo čuvali za ratove, glasne ili prećutne, okretali leđa , osmehivali se drugima… Kad sklopimo primirje sa svetom iza zidova, sa imaginarnim demonima koji su za našu zajedničku sreću bili skriveni anđeli, čak ni ona dva predivna cveta koja smo u tim podmuklim godinama gajili kao jedino svetlo koje smo spremali za budućnost, nisu sprečili ratoborne duhove da nastave borbe, ovoga puta, na pogrešnom polju.

I prošlo je, kao što prolazi sve… I koračaćemo još dugo, razmenjujući cveće , kao što smo nekad razmenjivali reči, poglede, dodire… I više ni patnja nije ona ista… Ne žalim za danima koji su bili, koji su prošli, koji su odbrojani, koji su već davno spakovani u stari sanduk i zaboravljeni… Žalim za danima koji dolaze, koji su mogli i za nas doći, ali nisu… I neće… želim samo da cveće raste punom snagom, u svoj svojoj punoj veličini i da ratovi koji su razdirali naše svetove neće naškoditi njihovoj lepoti, mirisu i cvatu…. I da ćemo na kraju, nas dvoje ipak imati jedan  isti zajednički cilj… da za svoje cveće izborimo što sunčanije mesto  u cvetnom polju prepunom iskušenja…

KNJIGA KOJA MORA BITI NAPISANA (nastavak) – Ognjen Avlijaš

1Ma koliko me ubjeđivali, u godinama koje su posle došle, da sam u tih stotinjak dana prisustvovao nečem veličanstvenom i posebnom…nisam dijelio taj utisak ni tada…a ni sada…pogotovo ne sada. Šta znam…krađa ko krađa…samo sa malo većim brojem svjedoka…i istražnim sudijom koji je bio na malo dužem odmoru… posle nekog vremena došao i presudio…

 

Nije politika za mene…shvatam je pogrešnim organom…unutrašnjim umjesto vanjskim…prednjim umjesto zadnjim…

 

Ipak, bilo je lijepo gledati te mlade ljude koji nose energiju, bilo je lijepo diviti se toj njihovoj karikaturi od ozbiljnosti, toj bespogovornoj vjeri da rade nešto pravedno i čisto, suludoj mladalačkoj zaluđenosti da eto, baš oni, svojim ponašanjem i mišlju sada mjenjaju svijet. Kako je ta naivnost izbijala iz užarenih očiju i nasmijanih, a ipak, na blesav način, odlučnih lica. 

 

Oni su zaista mislili da njihovi promrzli prsti na rukama i nogama i suludi suicidni šetački prodori kroz kordone diktatoreve pretorijanske garde mjenjaju Srbiju.

 

O kako je lijepo biti mlad i biti mlad.

 

Kažu da godine dresure na psa ostave neizbrisiv trag koji se ponajviše ogleda u tome što počne da liči na gazdu. Prolazeći kroz dresuru za čuvara javnog reda i mira(e), polako ali sigurno smo počinjali da ličimo na njih, ljude koji nisu imali mladost, ljude koji su rodjeni stari, ljude koji nisu shvatali vic, šalu.

 

U jednom trenutku shvatiš, kako je tužno provesti život u kome proljeće uvijek ima boje kasne jeseni.

 

Vidi dobri moj druže, u tom pogledu ja nemam problem sa tim pejzažima, meni su oni ok, sve dok su u ličnoj upotrebi. Problem je kad od „stvaraoca“ pokušaju biti nametnuti većini kao „sveta krava“.

 

Tačno je, jesam bio mali šraf u tom režimu, ali ako sam bio uvježban da lajem i ujedam, nisu me uvježbali  komandu da žmirim kad mi se kaže.  Sasvim dovoljno otvorenih očiju sam  jasno vidio ovu jadnu Srbiju kao onaj hercegovački krš izgorio posle požara, pored kog sam prolazio nekada davno, dok nas je moj otac, onim čudom od auta marke „Škoda“, upoznavao sa otadžbinom, koju je, posle toga upoznavanja trebalo više da volimo.  E sad, da li smo je zavoljeli, ne znam. Izgleda, nikad dovoljno. Mora da je zbog toga što nam je atmosferu koja je, jel’te, potrebna za razvoj bilo kakve ljubavi, kvario majčin stalni nagon za povraćanjem izazvan krivinama po Čemernom ili neprekidno ućutkavanje od strane starog, čim bi se pojavila naznaka razgovora u autu, jer u takvom žamoru ne može da se čuje da l’ mu možda ono trucka lijeva zadnja guma i šta će ako mu ista pukne, a on nema rezervnu. Složićeš se dragi prijatelju, da u toj atmosferi, bez svijeća i večere, laganog zvuka mandoline u pozadini koji prati šum morskih talasa, i nije baš najlakše zavoljeti ni mnogo bolju priliku nego što je bila jadna SFRJ. A i dotična je toliko puta u istoriji mjenjala ime, da opravdano sumnjam da je, ili bježala od inkasanata za dugove ili joj moral nije bio najbolja strana, pa je, da izvineš, širila noge svakom putniku namjerniku i bez pretjeranog gadjenja lijepila njegovo prezime uz svoje djevojačko.

 

Naravno, nije mi padalo na pamet da svoje impresije dijelim sa svojim drugarima iz tima, a bojim se da bi i njihovo razumjevanje za moja zapažanja o bračnom paru bilo ravno razumijevanju  koje su ljudi u srednjem vijeku imali prema oboljelima od kuge. Ne, nisam htio opterećavati svoje drugare sa primislima koje su opasno smrdile na jeres.

 

Ok…ok..živ sam čovjek, ne kažem, jesam povremeno lajuckao pred mojim dobrim drugom Pajom, što je jadnom čovjeku stvaralo takve traume, da mu je vrat za vrijeme naše priče radio i cimao se, kao kod onih starih plastičnih i gumenih kornjača, koje su  obično stajale u zadnjem dijelu auta, na dasci iza zadnjeg sjedišta i koje su po našim modernim putevima crkavale od truckanja, makar pola godine prije isteka garantnog roka.

I zapravo nisam siguran da li sam više lajuckao zbog toga što sam imao prostu ljudsku potrebu da sa nekim progovorim i ne puknem ili zbog toga što je to mog dobrog i uvijek obazrivog medu u toj mjeri prestravljivalo da me je neizmjerno zabavljalo.

 

Moj dobri Paja je bio ubjedjen da svako od nas iz „javne“ ima po jednog flastera iz „državne“, a obzirom da on ima kila za dvojicu, da su njemu dodijeljena i dva primjerka iz Čvorovićevog plemena, jebi ga, nisam svom drugu mogao da objasnim da je nas iz „javne“ u to vrijeme bilo već toliko da, kad bi se prebrojali i malo bolje organizovali, na kakvom poštenom glasanju imali bi natpolovičnu većinu u Srbiji. Matematika mi nije jača strana i kad se sabiranje učilo u školi obično sam trčao oko škole, ali prosta računica kaže da, kad bi na svakog našeg išao neki njihov, koji je u stvari i naš, u Srbiji i ne bi bilo drugog naroda osim policije. Što možda i nije isključeno, kad malo bolje razmislim o tome.

 

Elem, nisam dijelio Pajine strahove i nisam virkao posle naših razgovora pod mušeme na TV i kanaliće koje su iskopali crvi u parketu. Nisam sebe, po dobrom srpskom običaju, uvjeravao da sam baš ja toliko poseban i interesantan da neko troši zalud na mene vrijeme i da baš sad gospodina na čije se odore  u Vatikanu troši nenormalna količina sredstava za izbeljivanje, upravo i jedino zanima šta misli jedan prosječan pandur u Srbiji.  Ne kažem, daleko od toga da sam bio naivan. Naprotiv, i ja sam bio pomalo poslovično oprezan.

 

Svoje oduševljenje stanjem u zemlji nikad nisam dijelio ni sa Duletom Filozofom.

Jako sam volio tog čovjeka i njegovu nonšalantnost, fantastičan i britak osjećaj za humor, pogotovo na tudji račun. Bradati filozof šumadijskog porijekla baš i nije  volio da obrće ture podsmjeha i humora na svoj račun, ali ih je ipak, više-manje, uvijek muški podnosio, uredno upisujući u svoj imaginarni tefter ko se sve na njegov račun šalio, da bi nesrećniku prvom prilikom desetostruko vratio.

 

Sve je na njemu spolja odavalo čovjeka koji je izmislio vremensku mašinu i direktno  iz 60-ih se prebacio u nevesele 90-e. Ipak, koliko god se javno gadio i ne baš rijetko i pomalo grubo zajebavao na račun moje plavičaste boje uniforme, mislim da mu nisu bile gadljive zelene nijanse istog kroja. Nikad nisam imao običaj zavirivati u novčanik svojih drugara, jer mi je ipak moje, na kraju starinsko vaspitanje koje sam nosio iz kuće,  zabranjivalo da to radim, ali nisam mogao da ne primjetim nešto što je svima bilo jasno. Negativan saldo na potrošačkoj strani, morao je na neki način pokrivati prihodovnom stranom. Za njegove rashode,  nisu bili baš dovoljni prihodi od dupljaka estradnih zvjezda sa vrištećim frizurama i mala egzotična pakovanja ljekovitih trava u šibicama koje je valjao veseloj studentariji. Biće ipak da je Filozof radio i malkice ozbiljnije poslove na svojim kratkim putovanjima, nakon kojih nas je uveseljavao pričama iz centralne Srbije, iako bih se mogao zakleti da je prašina na njegovim cokulama neodoljivo podsjećala na prašinu sa mrskog nam zapada.

 

Između nas dvojice je postojalo nepisano i prećutno pravilo da o politici ne pričamo, čak ni kad ostanemo sami. Sami smo sebe i jedan drugog lagali da je ta priča svakako zaludna i ne mogu reći, ni griješiti dušu, nikad nije pokušavao da iskoristi moje ulaske u bonus, u onim trenucima kada bismo pretjerali sa sakupljanjem nepovratne ambalaže za vino.

Volio sam da pijem sa tim čovjekom. On je jedan od onih ljudi za koje stari ljudi s pravom kažu onu čuvenu rečenicu: „Taj zna da pije“. Kako lijepa polurečenica u kojoj je rečeno sve. U tri riječi i jednom potoku, takoreći rječici, sakriven je čitav opis čovjeka. Čovjeka, koji nije, kao što je uobičajeno, posle više čaša, brljavio, zaplitao jezikom, po desetinu puta u roku od pet minuta ponavljao jednu te istu priču. Uh, kako mrzim one tipove koji posle treće čaše ispod oka, počnu,  puni bijesa,  vrtiti ringišpil pogleda po okolini, tražeći naizgled dobar razlog da vrisnu na ženu ili djevojku, da se pobiju sa bilo kim, makar to bio i sopstveni kum, na koga, uzgred, svakako u sebi reže kad su trijezni. Od takvih tipusa samo više mrzim one pokretne džuboksove što, nakon u njih ubačenih žetona u vidu tri „ljute“, raskrilje labrnje i poslovično netalentovani za ritam, sa glasom boje irvasa koji se pare, pjevaju svoju omiljenu pjesmu (vraćajući je na bis više puta nego Bijelo Dugme na Hajdučkoj česmi) ili, što je još gore, iz petnih žila arlaučući se trude  da pokvare tuđe omiljene pjesme. Ko je njih u ranoj mladosti slagao da znaju da pjevaju, sjeme mu se zatrlo.

 

Ne, Dule je znao da pije. I više-manje znao je šta pije. I to što je pio, nikad nije bilo loše. I, iako nisam tip koji trpi autoritete bilo koje vrste, što je čudno za posao koji radim,  a što me, uostalom, u tom istom poslu više puta koštalo, njega sam u pogledu pića trpio. Bilo ga je lijepo slušati dok priča o alkoholu, naročito o vinu. Ako si imao bar malo mašte, mogao si pijući i slušajući da stvoriš sliku djevojačkih bosih stopala  i njihovog grlatog kikotanja i smijeha kako njišu kukovima, dok im bijela bedra povremeno sijevaju u dugim suknjama i lagano, u ritmu, cijede sadržaj zrelih grozdova. Da zamisliš, i potom kad otpiješ gutljaj vina, na nepcima osjetiš okus tog zgaženog grožđa.

 

Povukao je tu ljubav prema vinu, valjda u Mostaru, u srednjoj školi za pilote, iz koje je navodno, po njegovim riječima, izbačen sa trajnom zabranom povratka, ko Karađorđevićima u zemlju. I dok bi pio hercegovačku „žilavku“, iz samo njemu dobro poznatog domaćeg šteka, zagledan u specifične mjehuriće u čaši koji su krasili tu sortu, bila je čuvena njegova rečenica, pitanje na koje, naravno, nije očekivao odgovor:

          – Duka, bre,  nikad mi neće biti jasno kako vinari uspiju da u bocu vina spakuju onolike izgovorene rečenice, osmjehe, sjetu, propuštene šanse, bučne rasprave, svađe i pomirenja..Obično bi, nakon te rečenice zaćutali i pustili da nas obuzme onaj fantastični osjećaj, kad počnu da ti trnu jagodice na prstima i osjećaš kako ti se svaki dio tijela opušta.

Autor:  Ognjen   Avlijaš

Kvalitet

u8_Men-cheatingKažu da ljubavnice dobijaju mnogo bolji sex od supruge… Ne zaboravi da su mnoge ljubavnice istovremeno i supruge.

Perfection

lovevsneedNi on nije bio savršen dok se nisam zaljubila u njega.

Deo po deo

broken-heartKad nekoga voliš i slomi ti srce, svaki onaj delić ga i dalje voli, istom snagom.

Prijatelji…hm

love triangle, two young men and young woman on the beach at sunsetJedini razlog što sam ljubomorna je taj što smo i ti i ja prvo bili prijatelji. Sećaš se?

Stinki

freshDa li je nekulturno prsnuti nekome osveživač u usta dok govori?