Rss

ONA I ON I ON I JA – Gorki

sarajevo-picLako je priznati i shvatiti, a kako oprostiti…postoje stvari koje je teško shvatiti a još teže objasniti, jer ne postoji nijedna vidljiva spona, ne postoji ništa što bi objasnilo tu vezu, bliskost koja izvire iz svake riječi u razgovoru, u svakom pominjanju njegovog imena, jer ona nije rođena, a nije ni živjela u njemu, nije bila čest gost njegovih ulica, nije imala priliku gledati njegove zore, crvenilo rađanja jutra, ali ni smiraj dana, svu tu čudnu igru i nadmudrivanje sunčevih zraka i njegovih brda i planina. Jedina spona sam bio ja, i ona i on su bili dio mene, ona moje dijete, ja dijete njegovih ulica, njegovih jutara i noći, zime i proljeća, ja sam bio svjedok njegovog sjaja, ali i bijede.

Ali, ja joj nikad ne rekoh ništa lijepo o njemu, ne rekoh ni ružno, nisam želio da joj bilo šta kažem…ćutao sam…i dalje ćutim. Nisam želio da joj pričam ništa, nisam želio da zavoli taj grad, nisam želio da to bude njen grad, nisam želio da ga voli, jer obično velike ljubavi budu protkane bolom, ne običnim, ne oštrim i trenutnim, već bolom koji dođe iznenada i svaki put ostavi dubok ožiljak…jednostavno nisam želio. Nisam želio da vidi igru boja u proljeće, igru crvenih makova, žutih maslačaka, zelene trave, igru tek olistalih grana i behara, čija se bjelina u daljini stapala u bjelinu zaostalog snijega na okolnim planinama…nisam želio da svoje lice vidi u bistrim potocima i rijekama, da čuje njihov žubor i veselu pjesmu koju su nosili sa planina, da osjeti svježinu i mirise koji se ne zaboravljaju, koji postaju dio tebe, koje nosiš sa sobom, ljubomorno ih skrivajući od svakog, mirise koje sanjaš, mirise koji te vraćaju tamo gdje lijepi snovi počinju…ne rekoh joj da njegovi ljetnji dani nose miris mora i borovine, ali da su ljetnje noći hladne i mirisne kao noći u najvišim planinama…ne rekoh joj da su njegove magle bile teške, guste…  guste kao gusto tkana tkanina, ta magla je bila zamka za njegove goste, a za nas, njegovu djecu, magla je bila zavjesa koja nas je skrivala od znatiželjnih pogleda pri pokušaju da ukrademo prvi dodir, prvi zagrljaj, prvi poljubac, prvo zaklinjanje na vječnu ljubav… i ta magla je imala poseban miris, miris svježe oprane djevojačke kose, miris sapuna, miris čistog, kao što su naša srca čista bila…

Ne rekoh joj ništa lijepo, ćutao sam…ne rekoh joj ni male, a ni velike tajne koji je taj grad čuvao, ne rekoh joj da nas je hvalio kad smo to zaslužili, ali ne rekoh joj da nas nije nikad odao kad smo nestašni bili. Krali smo njegov duh, a taj duh je bio poseban, nadaleko poznat, mi smo ga krali da bi zadivili druge, one koji ga nisu imali prilike krasti, krali i vraćali mu se, a on je bio ponosan na nas…ne rekoh joj da su vijekovi pisali i crtali njegovim ulicama, da su te duboke bore i rane ostavljali oni što nisu bili dobronamjerni, oni što su nezvani došli, ali su morali otići, to nije bio grad za njih, oni nisu voljeli njega, a ni on nije volio njih…ne rekoh joj i ja postadoh stranac u tom gradu, stranac u gradu gdje su moji i njeni preci rađani i umirali, da su opet neki zli, ljubomorni na njega pisali i crtali nešto svima nama nerazumljivo, da su aveti prošlosti došle da ga učine ružnim, da njegovu djecu podjele, posvađaju, da mostovi na rijeci postanu mostovi i granice dva svijeta…i uspjeli su. Ne pitah ga da li njega bole moje rane kao što su mene bolile njegove, ne pitah ga da li on žali za mnom kao što ja žalim za njim, ne pitah ga da li mi oprašta kao šta ja oprostih njemu, ja oprostih njemu, ja sam hrišćanin, ljudski je oprostiti, a on je bio sve, i hrišćanin, i muhamedanac, i bogumil…bio je sve, a sad znam da više to nije…oprostih mu…

Ne rekoh joj ništa, ni ružno ni lijepo, ne želeći da ga voli kao ja, ne želeći da pati pri svakom susretu i rastanku, ipak je ona rođena daleko od njegove svjetlosti, daleko od njegovih potoka, brda i planina, daleko a voli ga kao da je njegovo dijete…ne volim što voli, ne volim što poslije svakog rastanka sa njim, znam da će me Ivana pitati:”Tata, kad će mo ponovo doći u Sarajevo?”, a ja, u svojim mislima i mukama, kroz zube i skrivajući oči kažem:”Uskoro…”

 

Autor:  Gorki

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Please type the characters of this captcha image in the input box

Please type the characters of this captcha image in the input box