Rss

PARALELNI SVIJETOVI – Gorki

Bila je to igra sudbine…da, sudbine, i to one koja je poznata samo nama koji živimo na ovim prostorima, one sudbine koja se igra sa nama kao vjetar sa jesenjim lišćem ili sa pahuljama u dugim zimskim noćima, igra kojoj ne znamo ni početak, ali ni kraj…

I kako to biva, u muškom razgovoru, razgovoru dva druga, razgovoru koji ne može da prođe bez opisa paralelnog, virtuelnog svijeta, svijeta u kojem jesmo ono što nismo, ili smo ono što želimo biti, a želimo, jer bježimo od ovog stvarnog, ovog kog živimo, ili pokušavamo da živimo, savijamo se, padamo i pokušavamo se podići… rekoh, pokušavamo, borimo se kao snijeg na majskom suncu, kao poslednji zrak sunca u smiraju dana…

…Pomenusmo njeno ime… ne, to nije bilo njeno ime, to je bilo ime njenog svijeta, u koji se ona skrila… skrila, u želji da bude ono što nije, da u njemu gradi svoja pravila, da u njemu živi svoj san, da u njemu ne dozvoli da je bilo ko povrijedi, jer, bila je dovoljno povrijeđena i ranjena u ovom stvarnom. Imala je svoju igru, ulaznicu nije mogao svako da dobije, voljela je da se igra… da se igra po svojim pravilima, a pravila niko nije znao… niko nije znao ni kada igra počinje, ali ni kada završava…kraj se samo mogao osjetiti kao gorki okus poraza, a poraz je bio neminovan, takva su pravila, ali tako se ulaznica i dobija…

Ja dobih ulaznicu, stadoh u red, srećan kao dijete koje prvi put stoji pred vratima bioskopa čekajući da uđe i da prvi put vidi omiljene junake na velikom platnu, koje je do tada imao priliku da vidi samo nacrtane na komadu papira.

Ulaznica koju sam imao, nije značila siguran ulaz, tu su pravila rigorozna, svakodnevno promjenljiva, kao šifre na najbolje čuvanim tajnama.

Pokucah, i uđoh, uđoh kod osobe od koje me je dijelilo mnogo kilometara, mnogo vremena, dijelilo nas je mnogo toga, dijelili su nas životi u prošlosti, ali i ovi koje živimo sada… dijelile su nas navike, nismo bili generacija, nismo dijelili tajne, komad peciva na velikom odmoru ili na pauzi neke vježbe, djelila nas je velika i brza rijeka, rijeka koja je nosila mnogo mostova, mnogo priča, sudbina, plahovita i nepredvidiva, kao i život.

Pokucah poslednji dan jedne godine, kao da sam ulaskom u taj meni nepoznati svijet htio da ostavim sve što je bilo iza mene, ali očekujući i da ona ostavi sve što je imala do tada. Ništa nisam znao, a znao sam sve, osjetio. Osjetio sam veliki teret koji nosi, veliki kao težina snijega u proljeće na tek procvijetalim granama trešnje… teret, veliki kao što nosi tuga osmijehu.

Dočekao me osmijeh, ne običan, osmijeh koji ne možeš sresti svaki dan, jer to je bio osmijeh koji oduzima dah, od koga se ne oporavljaš, od koga padneš ali ne ustaješ…a nisam ga vidio.

Rekao sam joj sve, rekao da ne znam što sam tu, nisam imao opravdanje. Nisam, jer nisam želio da je povrijedim, nisam htio da je lažem…ja nisam htio njeno tijelo…a kako to objasniti nekome kome tijelo svakodnevno traže isti kao što sam ja, ovakvi koji pričaju bajke o vjeri u ljubav, o Platonu i njegovim vrijednostima, Matematiku pretvaraju u poeziju, a poeziju skrnave lažima. Ja nisam bio iz tog svijeta, možda lažem, možda jesam, ali sam kod nje pobjegao baš od toga…a kako joj to objasniti…

…Želio sam da se približim, želio sad da mi vjeruje… želio, a ništa na mojoj strani nije bilo, ili, sve je bilo protiv mene…i njen stvarni svijet… voljela je čovjeka koji je volio nju, ali je i povrijedio… stavio pretežak teret na nju, prevelik i za dva života, teret od koga je morala bježati u drugi svijet…a u drugom svijetu je bila srećna, bila je zaljubljena i voljela je. Voljela je nekog, rekla mi je to, osjetilo se…samo, tu je mnogo lakše voljeti, voliš što ti se dopada, nema mana, u tom svijetu smo svi savršeni, bez tragova prošlosti, vremena, rana, bora…načitani, produhovljeni, snažni, emotivni…a ja ništa od toga…zalutah. A kad zalutaš, sve je pogrešno, i misao, i riječ, svaki korak, onaj što je unaprijed, on je nazad dva, a onaj kad se povlačiš te otkrije, pokaže slabost i gdje ne postoji. Ulaznica je istekla, bio sam izbačen, i ne samo iz njenog svijeta, bio sam na koljenima, počeo puzati, kao beba što se bori za prostor, kao beba što želi da se uspravi, a nije još puzanje savladala…To je bila igra u njenom svijetu, pravila samo njoj poznata, pravila koja ti ne daju nadu, pravila kojima si osuđen da izgubiš…to je bio sudar svijetova… njenog, u kom je bila apsolutni vladar, i mog svijeta, svijeta koji nije bio spreman na rat. Suviše su bile teške i svježe rane od onog u kome izbora nije bilo, rata u kome nije moglo biti pobjednika, rata u kome su svi gubili…i izgubili sve…glave, djecu, braću, majke, sestre, očeve…vjeru u dobro. Ja sam bio starac… Da, starac, jer mnogo toga oči su vidjele, mnogo toga je pod kožu stalo…malo mjesta je ostalo, malo snage, ali nedovoljno za rat sa njenim svijetom…osjetila je da sam nespreman, da ne želim sukob, shvatila je…shvatila je da je možda trebam kao žedna zemlja kišu, kao ljetna trava rosu, kao lice osmjeh…shvatila je…

Upoznah je… Upoznah, kao misli svoje, kao rane svoje… Upoznah je kao sebe, jer znao sam je… Znao, kao i svaki žbun i kamen svog djetinstva… Znao sam je kao svaki pjesnik stihove svoje… Znao, a nisam znao da postoji. A tražili smo se… tražili po sjećanjima, tražili po izgubljenim svijetovima, tražili po knjigama i stihovima, tražili u proljeću i zimi…tražili…

Pređoh veliku, divlju i plahovitu rijeku, pređoh kilometre da bih se našao sa njom koju tražih, da napravimo zajedno korak ili dva. Iste one korake koje smo nekada skupa pravili, nekad i negdje. Ne sjećam se, a znam da jesmo i zna da jesmo. Bili su to nesigurni koraci, kao kad dijete prve korake pravi. Bili smo vijekovima udaljeni, tražili smo se, borili, vježbali i koračali jedno pored drugog, tražeći sigurnost u bliskosti i blizini… A sad, napokon koračamo skupa, u stvarnom svijetu, svjesni svojih života i tereta koje životi nose, ali koračamo skupa, jači nego ikad, spremni za sve ono što nas čeka…

 

autor:  Gorki

Comments (2)

  1. milena

    Uvek se rasplacem kad citam.Uvek

  2. boye

    Slično iskutstvo?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Please type the characters of this captcha image in the input box

Please type the characters of this captcha image in the input box