Rss

USPOMENE – GORKI

Bratunac, mjesto kroz koje prolaziš samo ako moraš, a i to moranje je mnogo manje moranje, nego moranje onih koji žive tamo…kako im je, oni znaju najbolje. Krenuh za Srbiju, i taj put preko Bratunca je najbliži i najbolji, jer na dužni od kilometar ima najmanje oštećenja na kolovozu, i poznavah taj put iz poslijeratnog vremena u kojem sam da bih preživio švercov’o raznu robu na relaciji Bijeljina-Tuzi ( Crna Gora ) – Bijeljina… Naravno, misli bez kontrole, same, bez najave odlutaju na to, već sada daleko vrijeme, vrijeme koje nije ni malo bilo jednostavno, vrijeme u kojem nisam imao ništa, a imao sam sve…imao sam bezbrižnost, imao sam dvadesetičetiri godine i život pred sobom…misli bi i dalje bile u vremenu koje je prošlo prije skoro dvadeset godina da u grupi ljudi koji su stajali tik pored kolovoza ne spazih poznatu osobu…ili mi se samo učinila poznatom…naglo zakočih ne razmišljajući da li ima neko vozilo iza mene, naglo, jer je čovjek koji mi se činio poznatim, užurbanim koracima odlazio sporednom ulicom. Otvorih prozor i zovnuh ga imenom. Stao je. Laganim koracima mi je prišao i pružio ruku. Lagano se izmakao i odmjerio me par puta. Na moje pitanje da li me poznaje, odlučno je odgovorio da me ne poznaje, mada sam u njegovim očima i pokretima spazio i osjetio naprezanje da se sjeti, znao sam da me intezivno traži u sjećanju, u vremenu koje je iza njega. A to vrijeme je ostavilo duboke tragove na njegovom licu, svaka ratna godina je ostavila trag, ali i sve poratne, njemu možda i teže. Trgoh ga svojim pitanjem gdje je ratov’o. Razmišljao je, dvoumio se, vodio je borbu u sebi šta da kaže strancu, istinu ili ono što istina nije. Nekako tiho, kroz usne je rekao da je ratov’o na Ilidži. Kad sam ga ponovo pit’o da li me se sjeća, sleg’o je ramenima. Pitah ga da li se sjeća ko mu je na Treskavici previo ruku koja se držala samo na koži. Odlučno je odgovorio da se sjeća mladića koji se zvao Goran. Pitah ga da li se dobro sjeća tog mladića, i dobih potvrdan i odlučan odgovor. Rekoh mu da bi onda i mene trebao da se sjeća, ali je samo slegao ramenima. Ponovo sam mu pružio ruku i rekoh mu da sam ja taj mladić, da sam ja taj Goran. Ostao je nijem…umjesto riječi, njegova je ruka govorila, ruka kojom je više puta pokrio usta…i dalje je bio nijem…ni riječi…samo suzne oči, ali ne i suze…uporno je rukom pokazivao prema nekoj kući koja se nalazila u onoj ulici iz koje ga vratih…ali ni riječi iz njega…obećah mu da ću ubrzo doći do njega na kafu i rakiju, obećah i sebi, a njegovi pokreti glave su mi govorili da me je upravo na čašicu rakije i razgovora zvao ali da nije mogao da izusti…ostao je nijem u tom trenutku, i ja sam sada, ali napisah da bi se čulo…e moj Žara… Tvoj Goran

Autor: Gorki

Previous Post

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Please type the characters of this captcha image in the input box

Please type the characters of this captcha image in the input box